Triler koji će prestraviti sve roditelje čiju djecu čuvaju dadilje

Ovako nešto mučno i tjeskobno već davno nisam čitala. Na trenutke sam trebala stati jer je čitanje u meni izazivalo gađenje i neku posebnu nelagodu. Ali, usprkos tome nisam mogla prestati čitati. Ovom pravom psihološkom trileru ne nedostaje ni napetosti ni uzbudljivosti. Druga je karakteristika ove knjige ta da je bizarna do bola, napisala je o romanu “Uspavanka” Leïle Slimani Alis Marić, Čitajknjigu.com.

“Uspavanka“ je njen drugi roman koji je zabilježio uistinu nesvakidašnji uspjeh. U Francuskoj je prodan u nakladi od 650 tisuća primjeraka (što će reći da ga je kupio svaki stoti stanovnik te zemlje!), ovjenčan je prestižnom nagradom Goncourt, prava na knjigu prodana su u 35 zemalja, a filmske adaptacije ovoga hita pripremaju se u Francuskoj i SAD-u.

Miran san zadnje je čemu se od “Uspavanke“ možete nadati. Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija

Kada se Myriam, jedna od najboljih odvjetnica u generaciji, nakon rođenja drugog djeteta odluči ponovno posvetiti poslu, ona i njezin muž Paul, glazbeni producent, žele pronaći najbolju dadilju za svoju djecu. Nisu ni slutili da će im se ukazati Louise, mirna, povučena, iskusna dadilja, žena koju djeca obožavaju, koja dovodi njihov stan u desetom pariškom arondismanu u savršen red. Ona, svojevrsna suvremena Mary Poppins, dadilja iz snova koja uspijeva učiniti sve i čini se da je mladom paru samo nebo granica, no malo-pomalo stvari se počinju mijenjati.

Leïla Slimani prestravit će sve zaposlene roditelje koji djecu ostavljaju s dadiljom. Le Point

Nagrađen najvažnijom francuskom nagradom Goncourt, roman Uspavanka jedan je od onih koji mogu promijeniti način na koji vidimo književnost. Ovaj neobični književni triler u kojem je sve od početka jasno uvlači nas u sve probleme suvremene Europe – imigracija, ovrhe, odgoj djece, slobode pojedinca, ograničenja klase, obrazovanja, ljubavi, majčinstva, depresije i ludila. Leïla Slimani važan je, neizostavan novi glas francuske i svjetske knjiženosti, a njezina Uspavanka ne ostavlja nikoga ravnodušnim, postavlja važna pitanja i pokazuje svu moć književnog stvaranja.


Rujan je topao i sunčan. Srijedom poslije škole, Louise ne da djeci da se povlače po stanu nego ih vodi na igranje u park ili u akvarij gledati ribe. Vozili su se čamcem po jezeru u Bulonjskoj šumi, a Louise je Mili ispričala da su alge koje plutaju po površini zapravo kose svrgnute vještice koja žudi za osvetom. Vrijeme je tako lijepo čak i pred kraj mjeseca da ih Louise sva sretna odluči povesti u botanički vrt i zabavni park.

Na ulasku u metro, stari Arapin joj nudi pomoć po stepenicama. Zahvaljuje mu se i sama podiže kolica u kojima Adam i dalje sjedi. Starac je pošao za njom. Pita je koliko djeca imaju godina. Sprema mu se reći da nisu njezini, ali on se već nagnuo prema njima. “Jako su lijepi.”

Djeca najviše od svega vole vožnju metroom. Da ih Louise ne sprečava, otrčali bi na peron, uletjeli u vagon gazeći po nogama putnika, samo da sjednu do prozora, otvorenih usta i razrogačenih očiju. Za vrijeme vožnje stoje, a Adam oponaša sestru koja se drži za rukohvat i pravi se da upravlja kompozicijom.

U parku svi zajedno trče. Smiju se, dadilja im sve dopušta, kupuje im sladolede i balone. Slika ih kako leže na sagu od jarko žutog i krvavocrvenog otpalog lišća. Mila pita zašto su neka stabla u zlatnim, svijetlim tonovima, dok tik do njih ili preko puta rastu ista takva čije lišće izgleda kao da je trulo, od zelenog je odmah postalo tamnosmeđe. Louise ne zna objasniti. “Pitat ćemo mamu”, kaže joj.

Na vrtuljcima vrište od straha i veselja. Louise se vrti u glavi, pa Adama čvrsto drži u krilu kad vlakić zađe u mračne tunele i sjuri se strmom prugom u punoj brzini. Jedan balon je poletio prema nebu, Mickey Mouse je postao svemirski brod.

Imat će piknik na travi, a Mila se smije jer se Louise boji velikih paunova koji šeću pored njih. Dadilja je ponijela staru vunenu deku koju je Myriam smotala i nagurala pod krevet, a Louise ju je oprala i pokrpala. Sve troje zaspalo je na travi. Louise se probudila, Adam leži stisnut uz nju. Hladno joj je, djeca su povukla deku. Okreće se i ne vidi Milu. Doziva je. Počinje vikati. Ljudi se okreću. Pitaju: “Što se dogodilo, gospođo? Trebate pomoć?” Ona ne odgovara. “Mila, Mila”, doziva je trčeći s Adamom na rukama. Obišla je vrtuljke, protrčala pored streljane. Oči su joj pune suza, dođe joj da zgrabi i protrese prolaznike, da gurne sve te nepoznate ljude koji se tuda motaju vodeći za ruku svoju djecu. Vraća se prema kućicama. Čeljust joj tako drhti da više ne može dozivati. Glava joj puca i osjeća kako joj koljena popuštaju. Još samo tren i srušit će se, ostat će tako, zanijemjela i posve bespomoćna.

A onda je opazi, na kraju jedne staze. Mila na klupi jede sladoled, neka žena se naginje nad nju. Louise se baca na dijete. “Mila! Pa ti stvarno nisi normalna! Zašto si samo tako otišla?” Nepoznata žena od šezdesetak godina privukla je djevojčicu k sebi. “Sramota. A što ste vi radili? Kako je mogla ostati sama? Baš bih trebala nazvati njene roditelje. Nisam sigurna da bi im bilo drago.”

No Mila se istrgla iz ženinog zagrljaja. Odgurnula ju je i mrko pogledala pa skočila i zagrlila Louise oko nogu. Dadilja se saginje i uzima je u naručje. Ljubi je u hladni vrat, gladi po kosi. Gleda blijedo djetetovo lice i ispričava se što nije pazila. “Mala moja, anđele, macice.” Mazi je, zasipa poljupcima i privija na prsa.

Kad vidi kako se dijete stišće uz dadilju, stara gospođa se umiri. Ne zna više što da kaže. Trese glavom i promatra ih prijekorno. Nadala se kakvoj sceni. To bi joj bilo zabavno. Imala bi što ispričati da se dadilja razljutila, da je morala nazvati roditelje, priprijetiti, a onda nešto i poduzeti. Na kraju samo ustaje s klupe i pri odlasku kaže: “Dobro, ali sljedeći put bolje pripazite.”

Louise je prati pogledom i vidi kako se još dva-tri puta okreće. Zahvalno joj se smiješi. Dok se ženina pognuta silueta udaljava, Louise sve jače stišće Milu. Djevojčica je moli da prestane jer joj steže prsa: “Prestani, Louise, gušiš me.” Pokušava se osloboditi iz zagrljaja, koprca se, udara nogama, ali dadilja je čvrsto drži. Približila je usne Milinom uhu pa joj kaže mirnim i ledenim glasom: “Da se nikada više nisi udaljila, čuješ me? Hoćeš da te netko ukrade? Neki zločesti čovjek? Sljedeći put će ti se to i dogoditi. Znaš što će ti napraviti? Je li? Ne znaš? Odvest će te, zatvorit će te, držat će te samu i nikad više nećeš vidjeti ni mamu ni tatu.” Louise se sprema spustiti je kad osjeti užasan bol u ramenu. Zajauče i pokuša odgurnuti djevojčicu koja ju je ugrizla do krvi. Milini zubi zarili su se u meso i ne puštaju, visi joj na ruci kao pomahnitala životinja.

Te večeri Louise nije Myriam ispričala ništa ni o bijegu ni o ugrizu. I Mila je sve prešutjela, dadilja je nije morala na to ni upozoriti niti joj zaprijetiti. Sada njih dvije imaju nešto jedna protiv druge. Nikad ih ništa nije tako zbližilo kao ova tajna.

Iz romana Uspavanka Leïle Slimani 

Ispeci pa reci...

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.