Kako se ispričati nekom koga smo povrijedili, naljutili ili razočarali
Kako je moguće da nešto tako uobičajeno kao što je isprika, zbunjuje tako mnogo ljudi? Na kraju krajeva, većinu nas su naučili da kažemo „oprosti“ čim smo počeli govoriti. Naravno, kao odrasle osobe trebali bismo se barem djelomično znati učinkovito ispričati. Ali to nije tako.
Iako su nas naučili kada trebamo reći „oprosti“, zapravo nas nikad nisu poučili kako se ispričati ili barem kako ispriku intonirati na prikladan način.
Upravo je to pitanje mučilo godinama mnoge psihologe. Stotine istraživanja bavilo se isprikama i opraštanjem, ali velika većina njih bavila se samo pitanjima je li došlo do isprike i kada, a ne pitanjem načina na koji je isprika izgovorena ili pitanjem razlikovanja učinkovite od neučinkovite isprike. Nasreću, stručnjaci za odnose konačno su počeli istraživati specifične sastojke zahvaljujući kojima je isprika učinkovita te dovodi do autentičnog opraštanja, objašnjava dr. Guy Winch autor knjige Prva pomoć za emocije.
Većina nas o učinkovitim isprikama razmišlja kao o nečemu što obuhvaća tri temeljna sastojka:
1. izjavu o kajanju zbog onoga što se dogodilo;
2. jasno izrečenu izjavu „Oprosti“;
3. molbu za oprostom
– i sve to mora biti izrečeno od srca (npr. „Jao, posve sam zaboravila na naš dogovor za izlazak! Zaista mi je žao zbog toga i nadam se da ćeš mi moći oprostiti!“ za razliku od: „Ups! Zar smo se dogovorili za večeras?“).
Iako vam je, vrlo vjerojatno, svaki od ovih sastojaka logičan, nevjerojatno je koliko često u svojim isprikama ispustimo jedan od njih. Kad svoje klijente upozorim na takav propust, oni često reagiraju govoreći mi da sam sitničav jer ih gnjavim zbog „tehnikalija“.
„Ma dajte!“ često kažu. „Pa ispričao sam se, zar ne? Dio da mi je žao se podrazumijeva!“
Moj odgovor, kaže dr. Winch, na to je da je i brašno sastojak koji se podrazumijeva u pripremi kolača, ali ako ga zaboravimo, to neće biti kolač, neće ni izgledati kao kolač, a bome neće ni imati okus kolača. Analogija je važna, jer želimo li da naša isprika bude djelotvorna, moramo slijediti jasan recept, a tri prethodno navedena sastojka nisu jedina u ovom receptu.
Znanstvenici su otkrili tri dodatne komponente koje također igraju vitalnu ulogu kad govorimo o djelotvornosti isprike: prihvaćanje i potvrda osjećaja druge osobe, ponuda da se iskupimo i svjesnost o tome da smo prekršili očekivanja.
Općenito nam je teško oprostiti ljudima koji nas povrijede, naljute ili razočaraju, osim u situacijama kad vjerujemo da su doista shvatili koje su osjećaje u nama izazvali njihovi postupci.
Onaj tko se ispričava trebao bi se staviti u kožu druge osobe i shvatiti specifične posljedice svojih postupaka, kako su oni utjecali na tu osobu i koje su osjećaje izazvali. No, kada priznajemo da smo svjesni koliko je naš postupak povrijedio drugu osobu, izlažemo se priličnom riziku. Zamisao da nekome tko je ljut, frustriran ili užasno razočaran, priznamo da bi se doista trebao ili trebala tako osjećati, može biti poput dolijevanja ulja na vatru. Stoga, osjećamo poriv da posve izbjegnemo razgovor o emocionalnom stanju povrijeđene osobe.
No, umjesto da potaknemo dodatan bijes te dolijemo ulje na vatru, naša poruka kojom priznajemo osjećaje povrijeđene osobe zapravo smanjuje plamen. Emocionalna je potvrda nešto čemu svi jako težimo, puno više nego što smo toga svjesni. Jedan od razloga zašto mnogi od nas osjećaju snažnu potrebu za razgovorom o svojim osjećajima kad smo uznemireni, ljuti, frustrirani, razočarani ili povrijeđeni, krije se u nadi da ćemo na taj način rasteretiti svoju dušu i ublažiti svoju unutarnju uznemirenost.
Želimo li doživjeti istinsko olakšanje, potrebno nam je da nas razumiju, da shvate što nam se dogodilo i zašto se osjećamo tako kako se osjećamo.
Pet je koraka u izricanju autentične emocionalne potvrde. Što smo točniji kad izričemo svoje razumijevanje osjećaja osobe kojoj smo učinili nešto nažao, to uklanjamo veću količinu otrova iz našeg narušenog odnosa.
1. Dopustite drugoj osobi da ispriča svoju stranu priče o tome što se dogodilo kako biste imali sve činjenice.
2. Izrazite svoje razumijevanje načina na koji je ta osoba doživjela cijelo iskustvo (bez obzira na to slažete li se s njezinom perspektivom ili ne, pa i ako je ta perspektiva očigledno iskrivljena).
3. Izrazite i to da razumijete kako se osoba osjeća nakon onoga što se dogodilo (iz njezine perspektive).
4. Priznajte da su njezini osjećaji razumljivi (što je, u očima povrijeđene osobe, istina).
5. Izrazite empatiju i žaljenje zbog emocionalnog stanja osobe.
