Zašto je bolje živjeti svaki dan kao da nam je prvi, a ne zadnji
Nevjerojatno je da neki izraz iz odavno mrtvoga jezika ima više od 25 milijuna rezultata na internetskim tražilicama. No jednako je izuzetna činjenica da se odgovor na pitanje što za njih znači carpe diem, iako to većina može objasniti, uvelike razlikuje od osobe do osobe – zgrabiti priliku, uživati u hedonizmu ili uroniti u sadašnji trenutak – puno značenje ove popularne izreke otkriva britanski filozof Roman Krznaric, u “Carpe diem – Ponovno naučimo iskoristiti dan”, izvrsnoj knjizi za sve zaljubljenike u život.
Naime, više od dva tisućljeća stara krilatica carpe diem rimskog pjesnika Horacija poziva nas da iskoristimo dan i čini se da smo na to spremniji nego ikada. No jesmo li joj danas oduzeli njezino izvorno značenje i snagu, zloupotrijebili je potičući ubrzani, gramzivi stil života – pita se Roman Krznaric.
U ovoj knjizi briljantno i lucidno ukazuje na suvremene „otimače“ naše sposobnosti da živimo život u svoj njegovoj ljepoti i punini te istražuje načine da ponovo preuzmemo uzde smislenog života. Krznaric nam pokazuje kako carpe diem može biti ključ osobne transformacije, preuzimanja odgovornosti, ali i pokretač društvenih promjena.
Bismo li trebali svaki dan živjeti kao da nam je posljednji ili kao da nam je prvi – pita se Krznaric u svojoj novoj uspješnici “Carpe diem danas” u izdanju Planetopije.
Kao da nema sutra
Koja je temeljna poruka izraza „živi svaki dan kao da ti je posljednji“? Za početak, ne bi ga trebalo shvatiti previše doslovno. Smisao nije u tome da se ponašamo kao da uopće nemamo budućnost i da trčimo naokolo kao da naš osobni sat odbrojava posljednja 24 sata. Možemo na to gledati kao na egzistencijalni pregled. Kod stoika se radi o tome da svaki dan cijenimo u potpunosti. Kao što je napisao filozof William Irvine: „Kada stoici svaki dan žive kao da im je posljednji, to nije zato što ga svojim djelovanjem namjeravaju učiniti posljednjim, već zato da bi iz toga dana mogli izvući njegovu punu vrijednost.“
Iako „živi svaki dan kao da ti je posljednji“ na prvi pogled može izgledati kao mudar ideal, on sadrži neke dvojbene pretpostavke. Premda je to samo figurativan izraz, njegov oblik potiče održavanje kratkoročnoga stava prema životu i pažnju nam više usmjerava na današnji dan i trenutno zadovoljstvo nego na dugoročnu perspektivu. Mogao bi, primjerice, neke ljude namamiti da ušteđevinu spiskaju na potrošački pohod ili da preljubom unište svoju vezu, pa makar to i ne bila izvorna namjera stoičkih filozofa. I zašto bi mjerna jedinica bila jedan dan? Zašto ne jedna godina ili deset godina? Da se izraz postavi kao „živi svako desetljeće kao da ti je posljednje“, mogao bi izgubiti svoju neposrednost i hitnost, a opet bi nas mogao više nadahnuti da se upustimo u smislene, dugoročne projekte (poput sviranja gitare ili pisanja knjige) koji zahtijevaju da se danas znojimo i mučimo u zamjenu za korist koju ćemo ostvariti jednog dalekog dana.
Nadalje, zašto bi fokus bio na tome da se prema svakom danu postavimo kao da nam je posljednji? Zašto ne bismo svaki dan živjeli kao da nam je prvi? Možda bi nas to ispunilo dubokim osjećajem strahopoštovanja i čuđenja prema svijetu pa bismo postali poput djece, koja se zapanje kada prvi put dotaknu snijeg ili se oduševe kada otkriju da su žirafe stvarna, živa stvorenja. Možda bismo se više potrudili cijeniti toplinu sunca na svojoj koži ili strančevu ljubaznu gestu.
Možda ovo vama i jest posljednji dan, ali to ne znači da je i svima drugima. „Živjeti kao da sutra ne postoji“ upravo je onakav svjetonazor kakav čovječanstvo gura u propast. Siječemo prašume, sagorijevamo fosilna goriva i zagađujemo naše rijeke i oceane, a pritom premalo mislimo na buduće stanovnike našega jednog i jedinog krhkog planeta. Apple je možda jedna od najinovativnijih tehnoloških tvrtki našega doba, ali je 2014. godine bio odgovoran za emisiju 34 milijuna tona stakleničkih plinova (gotovo jednako koliko i cijela Hrvatska), uglavnom iz tvornica u Kini.
Planetarni mamurluk
Tragedija je našega doba u tome što najčešće gledamo samo sadašnjost; mašta nam je upala u zamku mentaliteta izrabljivanja resursa i zabavljanja, koji će za posljedicu imati planetarni mamurluk od kojega se društvo možda nikada neće oporaviti. Bilo bi mudro da učimo od irokeškoga Velikog zakona mira, poznatoga pod nazivom Kaianerekowa: to je skup tradicionalnih indijanskih načela koji preporuča način donošenja odluka pri kojemu se razmišlja sedam naraštaja unaprijed. To bi prije bilo „iskoristi dva stoljeća“, nego „iskoristi dan“.
Bismo li, dakle, trebali svaki dan živjeti kao da nam je posljednji? Nekim je ljudima to potencijalno privlačan ideal, naročito ako traže samopouzdanje da savladaju strahove, da se suprotstave konvencijama i da sami kroje svoj život. Meni je najkorisniji kada sam sa svojim ostarjelim ocem i pomajkom, koje obično viđam samo nekoliko tjedana godišnje kada mi dođu u posjet iz Australije.
Bolno sam svjestan činjenice da neće zauvijek biti ovdje pa se trudim na svaki dan koji provedem s njima gledati kao na naš posljednji dan zajedno. To mi pomaže da ih pažljivije slušam, da se neobuzdanije smijem, da pokazujem ljubav i da je primam. No drugim ljudima ideja o življenju svakoga dana kao da nam je posljednji iz raznih razloga neće odgovarati, primjerice, zbog njezine izrazito kratkoročne i individualističke vizije. Dobra je vijest da postoje alternativni te možda i učinkovitiji načini da se podsjećamo na smrt, od kojih je svaki na svoj način poseban. (odlomak iz knjige)
Roman Krznaric
Roman Krznaric je kulturalni mislilac, praktični filozof i autor više djela prevedenih na brojne jezike, od kojih su najpoznatije knjige “Kabinet čuda” i “Empatija“, prevedene i na hrvatski (Planetopija, 2014.) Na Sveučilištu Cambridge i Gradskom sveučilištu u Londonu poučavao je sociologiju i politiku te je sudjelovao u zaštiti ljudskih prava radeći s izbjeglicama i domorocima u Srednjoj Americi.
Radi kao savjetnik za organizacije kao što su Oxfam, Friends of the Earth te Ujedinjeni narodi, baveći se primjenom empatije i razgovora s ciljem uspostavljanja društvene promjene.
Zajedno s Alainom de Bottonom suosnivač je i predavač na The School of Life u Londonu. Osnivač je prvog svjetskog muzeja empatije Empathy Museum i digitalne knjižnice – Empathy Library. The Observer ga je proglasio jednim od vodećih britanskih popularnih filozofa. Više na www.romankrznaric.com
