Istinita priča o čovjeku koji je lagao
Lažemo, makar malo, svi. Čak i najbolji među nama. Najgori, naravno, lažu neumorno puno. Slučaj glavnoga junaka knjige “Prevarant” Enrica Marca izmiče, međutim, bilo kakvim poznatim standardima: nitko još nije uspio kalibrirati skalu niti ustanoviti metrički sustav laži kojim bi se mogle izmjeriti sve neistine što ih je ovaj udarnik fantazije fabricirao, zbori Ivica Ivanišević.
“Velika i važna knjiga jednog od meni najvažnijih pisaca današnjice jedna je, istodobno, od onih knjiga uz koje ću drukčije misliti i živjeti. Takvih knjiga jedva da je”, o ovoj će knjizi Miljenko Jergović.
Proslavljeni španjolski književnik Javier Cercas dugo je bio uvjeren da se priča o Enricu Marcu ne može pretvoriti u roman: premda fascinantna i istinita, sadržavala je previše fikcije, za koju se — umjesto pisca — već pobrinuo njezin glavni lik.
Tko je Enric Marco? Nekadašnji anarhist i republikanski vojnik, čovjek koji je svojim potresnim svjedočanstvima preživjeloga iz nacističkoga koncentracijskog logora Flossenbürga stekao status građanskog junaka i postao nositeljem najuglednijih priznanja, u središtu pozornosti svjetskih medija našao se 2005., kad je kao predsjednik glavnog španjolskog udruženja preživjelih logoraša trebao govoriti prigodom šezdesete godišnjice oslobođenja logora Mauthausena. Govor međutim nikada nije održao.
Nekoliko dana prije toga otkriveno je da Marco nikada nije bio zatočen u Flossenbürgu, da je u Hitlerovu Njemačku otišao dragovoljno,kao radnik, i — doslovce preko noći — junak je postao prevarant, a pravednik prokletnik.
Desetljeće poslije, svim svojim sumnjama usprkos, Javier Cercas dohvatio se enigme Enrica Marca i napisao Prevaranta. Dok u razgovorima s vitalnim devedesetdvogodišnjakom pokušava rasplesti klupko istina i laži, Cercas još jednom zaranja u burnu povijest španjolskog 20. stoljeća, ali i mnogo dublje — sve do naše potrebe za (samo)zavaravanjem i konformizmom, do naše neutažive žeđi da nas vole, do naših suprotstavljenih strasti: one za istinom i one za fikcijom.
“Nekoliko dana nakon što je odjeknuo slučaj Marco, čitao sam u dnevniku El Punt članak naslovljen ‘Laži’. Potpisala ga je Sílvia Barroso i u njemu je napisala da ju je slučaj Marco zatekao dok je čitala svršetak mojega romana u kojem pripovjedač objavljuje svoju odluku da ‘laže u svemu, samo zato da bolje ispriča istinu’. Dodala je da u svojim knjigama običavam istraživati granicu između istine i laži i da me nekom prilikom čula kako govorim da, katkad, ‘kako bismo došli do istine, moramo lagati’. Je li me Barrosica poistovjetila s Marcom? Je li pokušavala reći da sam i ja prevarant, varalica? Nije, srećom, jer u nastavku dodaje: ‘Razlika između Cercasa i Marca leži u tome što pisac ima dopuštenje da laže.’ Ali zapitao sam se te noći u tišini: a Pisón u domu Vargasa Llose? Je li se on šalio i je li njegova namjera bila da nas nasmije i izvuče razgovor iz slijepe ulice ili je njegova doskočica otkrivala njegovu nesposobnost da sakrije istinu iza toga zaklona koji zovemo lijepi odgoj? A Vargas Llosa? Što je on htio reći kad je rekao da je Marco moj lik? Je li i Vargas Llosa mislio da sam prevarant? Zašto je rekao da moram pisati o Marcu? Zato što je mislio da nitko o prevarantu ne može pisati bolje od prevaranta?” — Javier Cercas
