INDIJA I turistički raj ima svoj hipsteraj. Evo kako se uživa u Goi (4)
Iz Indije: Nikola Grbin
Dok sjedim i tipkam ove retke u dvorištu hostela Jungle by the Hostel Crowd u Goi, stol do mene okupljeno je društvo od sedam mladića i dvije djevojke koji izrazito živo raspravljaju koliko je ecstasyja dovoljno uzeti za potrebe jednog kvalitetnog rave partyja. Bez namjere da prisluškujem razgovor, zaintrigirala me konstatacija jednog od njih koji je rekao da je rođen 2001. godine i da mu je ovo prvi, ali zasigurno ne posljednji posjet Goi. U tijeku razgovora zapalili su i joint čiji je miris ispunio sparni i teški zrak vrućeg indijskog poslijepodneva. Ova slika bezbrižne mladeži koja je u potrazi za dobrom i jeftinom zabavom, ali i za pronalaskom nekog dubljeg smisla ili povezivanja s vlastitim bićem, štogod to značilo, stereotipna je, ali istovremeno i točna slika današnje Goe.
Vjerojatno turistički najatraktivnija indijska država vrvi mladima iz cijelog svijeta. No, ono što je nas iznenadilo jest količina starijih ljudi i mladih obitelji koji za svoj odmor (netipično) biraju baš Gou. U Vagator, malo mjesto u sjevernoj Goi stigli smo iz Kolkate te osjetili instantno olakšanje već dolaskom u zračnu luku Dabolim. Iako smo prije trebali presjedati u Bangaloreu te nam je let za Gou bio tek popodne pa smo cijeli ponedjeljak zapravo proveli na aerodromima, zamjena užurbanih, prljavih i bučnih ulica Kolkate, pejzažom mora i palmi, nas je preporodila.
Za razliku od drugih država u Indiji, u Goi ne postoji Uber. Navodno se poslovanju Ubera snažno protive domaći taksisti pa prijevoz dogovorite izravno u zračnoj luci po dolasku, a možete instalirati i Goamiles, aplikaciju preko koje djeluje državna taksi služba. Mi smo se pak odlučili na treću opciju koja nam je bila najisplativija i najjednostavnija – preko Booking.com smo osim smještaja, po povoljnoj cijeni rezervirali i transfer od aerodroma do našeg hostela. Na putu do hostela mogli smo vidjeti koliko se toga u Goi trenutačno gradi – od novog mosta, proširenja cesta, nadvožnjaka i novih urbanih vila, Goa je u fazi rekonstrukcije i prilagodbe na sve veće potrebe brojnih turista, kao i razvoja turističke ponude.
Hostel Jungle By the Hostel Crowd naš je dom idućih 6 dana. Iako je tek jedan u nizu koji nude sličnu uslugu – jeftin smještaj u blizini plaže s brojnim aktivnostima za mlade, naš se hostel ipak ističe iznimno dobrim recenzijama. Iako bazične i asketske, sobe su ovdje čiste i prozračne. Zajednički prostor za doručak koji nudi gotovo pa isključivo zapadnjačku hranu (iako preukusna i lijepo servirana, voljeli bismo da ponuda hrane uključuje više autentičnih jela), ugodan je i opuštajući. Cijelo vrijeme ne možete se oteti dojmu da boravite u nečemu što bi se moglo nazvati hipsterski raj kao naručen za Instagram fotografije.
Na meniju je avokado na 30 načina, voda je poslužena zajedno s limunom i krastavcem na stolu, ali za doručak možete birati između avokado tosta, chia pudinga kao i Buddha bowlsa sa sjemenkama i egzotičnim voćem. Oko vas hrpa mladih Britanaca čita knjige i neobavezno čavrlja. Za ukupni dojam tu je i jutarnje vježbanje yoge na otvorenom koje vodi Daniella, instruktorica plesa i yoge iz Italije.
Unatoč lošem vremenu i stalnoj laganoj kišici tijekom prvog dana, ovdje smo se od početka dobro osjećali – opuštenost ljudi i njihova srdačnost u Goi je još više izražena nego drugdje u Indiji. No, pravo olakšanje, mir i egzotiku doživjeli smo kad smo nakon samo šest minuta šetnje, došli do plaže u Vagatoreu. Pijesak, sunce i ocean lijek su za sve, a pogotovo za umorne putnike. Na plaži je bilo dosta ljudi (kao i krava koje su u Indiji normalna pojava i nitko ne obraća pozornost na njih o čemu smo već pisali), no gužva se nije osjećala, a zanimljivost je kako je sve dosta čisto. Uz brojne vodene sportove, beach barove koji nude jeftine koktele i super hranu, veselili smo se što ćemo idućih nekoliko dana provesti baš u ovom dijelu Indije. U narednim danima Goa nam je toliko prirasla srcu da smo teškog srca shvatili da je subota i da predvečer imamo let za Jaipur.
Protekli dani bili su ispunjeni plažom, suncem, sjajnom hranom i fantastičnom energijom domaćina. Zaista nigdje, ali baš nigdje nećete naći toliko srdačne i neusiljeno ljubazne ljude kao ovdje. Iako od ranog jutra rade na suncu i na visokim temperaturama (sve dane koje smo proveli u Goi temperatura se nije spuštala ispod 33 stupnja), u beach barovima kojih u Goi ima bezbroj, konobari i drugo osoblje uvijek će vas lijepo pozdraviti, upitati kako ste, čavrljati s vama o vremenu ili vas jednostavno potapšati po ramenu jer se iskreno vesele što vas ponovno vide. Iako u Goi postoji bezbroj prelijepih plaža, nama je nekako najviše sjela plaža Ozran ili tzv. Mali Vagatore. S prekrasnim crvenim stijenama koje okružuju Ozran, najljepši zalazak na svijetu, ljuljuškanje valova Arapskog mora i naš Fishtail. Riječ je o tipičnom beach baru, odnosno kolibi na plaži s nevjerojatno ukusnom hranom i ponudom koktela koji smo otkrili čitajući jedan članak na Lonely Planetu. Cijene hrane i pića su iznimno povoljne, a osoblje toliko prijateljski nastrojeno.
Iako na plaži ima dosta ljudi, gužva se ne osjeća. Svi su opušteni, jointevi se redovito motaju, neki vježbaju jogu i plešu, ali sve u svemu vlada mir, harmonija i dobra energija. Moramo priznati da nas je iznenadila količina ljudi koji u more ulaze u odjeći – doslovno trapericama, majicama s kratkim rukavima i sl. Iz pristojnosti nismo pitali, ali s obzirom da smo prošle godine u Vijetnamu dobili objašnjenje da većina domicilnog stanovništva želi imati svjetliju put jer to povezuju s boljim statusom u društvu pa u izbjegavanju sunca pribjegavaju ekstremnim metodama (primjerice u Saigonu na 34 stupnja, nose kape i jakne), pomislili smo da bi možda sličan razlog mogao postojati i ovdje.
Savršeni zen plaže i sunca jednog nam je dana pokušao pokvariti (pre)blizak susret s bikom na cesti. Naime, dok smo hodali prema bankomatu, prema nama je išla skupina krava i bikova. Iako smo dosad imali bezbroj susreta s tim životinjama u Indiji i nikad nije bilo ni naznake agresivnosti kod njih, jedan je bik u skupini Anin položaj ruke protumačio kao njezinu namjeru da mu da hranu. Kad je vidio da hrane nema, spustio je glavu i rogovima krenuo na nju. Oboje u šoku nismo se stigli ni snaći ni vrisnuti, ubo ju je jednom ili dvaput (od šoka se ne možemo sjetiti) u rebra, odmah ispod prsiju. Nakon nekoliko sekunda Ana je vrisnula i uhvatila ga za rogove te pokušala odgurnuti od sebe. U tim trenucima, scenu su vidjeli i i ostali prolaznici koji su počeli vikati i srećom uspjeli otjerati životinju. Ja sam nijem od šoka stajao sa strane i nisam mogao vjerovati da je prošla bez ozlijede. Od tog trenutka dotad mile i drage životinje – krave i bikove, počeli smo zaobilaziti u širokom luku.
Bilo kako bilo, u Gou, danas indijski turistički raj, a nekadašnju portugalsku koloniju do 1961. (zbog toga je u Goi jako puno katoličkih crkava) zasigurno ćemo se vratiti. Iako je površinski najmanja država Indije i četvrta najmanja država po broju stanovnika, Goa se rapidno razvija i zasluženo grabi svoj put kao uspjehu. Jedan mali fun fact na kraju u slučaju da niste pratili previše detaljno na satovima povijesti: Goa je nekad bila trgovačka kolonija Dubrovačke republike.
(Nastavlja se.)
