Klasiček: Dolazi doba kada će svijet ponovno pripadati sanjarima i idealistima

“Po rubovima duše” naziv je knjige autorice Marije Klasiček objavljene u izdanju Naklade Fragment. Nakon što je mislila da će svoju strast za stvaralaštvom izraziti samo kroz glazbu Klasiček, nagrađivana glazbenica i zaljubljenica u pisanu riječ, otkrila je da je pisanje puno više veseli i da u sebi ima nepresušno vrelo inspiracije.

Svoju je autorsku karijeru započela pišući na internetu, gdje se profilirala kao kolumnistica, ali i stekla popularnost. Sve to potaknulo ju je da napiše “Po rubovima duše” koja je dijelom preslika njenih kolumni, a dijelom autobiografska priča o svakojakim doživljajima jedne mlade žene u ranim tridesetima.

“Ova je knjiga nastajala godinama, pisana je u etapama i različitim fazama moga emotivnog sazrijevanja. Ispisala ju je moja zaljubljenost u život, ali i moje apsolutno djetinje čuđenje. Oduvijek sam voljela u pitanje dovoditi stvari koje mi se nisu činile ispravne, koje mi nisu bile prirodne. Oduvijek sam se svojim perom trudila biti glas koliko razuma toliko i ljudskosti, pa sam koji put surovo istinito na papir ali i u virtualne vode, gdje su prvotno osvanuli mnogi od ovdje sabranih tekstova, bacala i ljutnju i prkos, a ne samo ljubav i senzualnost kojima odišu moje priče. Voljela bih reći da je ovu knjigu napisao onaj najljepši dio mene, ali to bi bila laž. Ispisale su je i moje traume, strahovi i brodolomi. Ispisali su je nemiri, neprospavane noći i trenutci u kojima sam shvaćala da sam za ovaj svijet jednostavno preveliki idealist.

Živimo, zapravo, u vremenu skrojenom za one koji se vole pokazati i vole imati, u vremenu koje je neprijateljski nastrojeno prema sanjarima, umjetnicima i poetama. I baš zato, usprkos vremenu i iskrivljenim vrijednostima, usprkos ljudima koji su izgubili ljudskost i uporno bježe od svojih emocija – ova knjiga; kao putokaz, kao svjetionik, kao poruka da smo mi, zapravo, svoja duša i da je ono što vidimo i ono što imamo samo jedan, mali dio ljudskoga života i ne smije nikako biti sve čemu ćemo se podrediti. Pisana je, prije svega, ženama koje traže svoju istinu i svoju iskrenu, senzualnu energiju, onakvu kakvom bismo trebale odisati u još muškom svijetu.

Pisana je s porukom da nije rješenje ići mimo sebe i svoje prirode i silno pokušavati biti jaka na sve krive načine, kvazifeminizmom i grubošću koja nam nije prirodna, već spontano, lagano, poput cvijeta koji posve lagano i decentno otvara svoje latice prema suncu i prima njegovu energiju. Pisana je i autsajderima, koji misle da se baš nigdje ne uklapaju i svima onima koji usprkos tomu hladnomu, metalnomu, modernom životu još traže mrvu duše u sebi i ljudima oko sebe. Pisana je ljudima koje sam voljela, koji su me boljeli, razočarali, ali i svima onima koji su me bezuvjetno voljeli, svatko na svoj način, što, kad pogledam istini u oči, u tim trenutcima nisam vidjela. Pisana je i onima koji su me toliko mnogo naučili. Pisana je i meni samoj, kao uspomena i kao podsjetnik, ali i tebi, da vidiš koliko toga možeš i da znaš kako nije loše biti autsajder i emotivac, jer dolazi doba kada će svijet konačno, vjerujem, ponovno pripadati i sanjarima i idealistima. To je moja iskrena želja, nada i radost”, piše Klasiček.

Poduzetnica, spisateljica i glazbenica, svoju strast za stvaralaštvom isprva je izražavala samo kroz glazbu, kao skladateljica i tekstopisac a kasnije i izvođač. Osvojila je mnogobrojne nagrade kako publike i struke, na domaćim ali i inozemnim glazbenim festivalima i natječajima, te krajem 2018. izbacila album pod nazivom ‘Ledena’ koji se prodaje putem digitalnih servisa poput Amazona, iTunesa i Deezera.

Voli slikati, putovati, čitati i filozofirati. Strastvena je Lavica pa svemu pristupa s mnogo entuzijazma i za sebe kaže da može sve te smatra da su naše najveće bogatstvo ljudi koje imamo u svom životu, pa zbog toga najviše njeguje prijateljstva koja je stekla diljem svijeta.

Poruka autsajderima

“Na ovo putovanje moja je duša krenula jer sam željela ispisati sve doživljene i proživljene emocije s kojima se često tako nevješto nosimo. Sasvim je moguće da samozatajna kakva jesam, zbog nespremnosti da podijelim ono što spava u mojoj nutrini, a često to nisu bile samo lijepe i tople emocije, nisam znala što bih drugo, no pisati. Znala sam zapravo često reći da mi je pisanje oduvijek bilo najbolja terapija.

Ispisala sam tu svoje ljubavi i svoje ljubavne brodolome, čežnje, snove, ali i bolne rastanke. Ispisala sam ponekad i ljutnju, strahove, ali i ono iskreno i nadasve ljudsko čuđenje zbog događaja, svjetonazora i ljudskih postupaka s kojima nikada nisam uspjela srasti. Moglo bi se reći da sam se oduvijek u ovom našem modernom svijetu osjećala kao potpuni autsajder, kao dijete u tijelu žene, koje odbija biti dio nekog nadasve ružnog igrokaza, kakav život često postaje, htjeli mi to ili ne.

Zbog toga, nadam se da ćete u ovoj knjizi pronaći svoje utočište, jer ona je pisana od strane jednog autsajdera, svim autsajderima, kako bi znali da nisu sami i da negdje imaju svoj dom”, poruka je autorice knjige Marije Klasiček.