Tarantinov prvi roman urnebesno zabavan i, očekivano, povremeno šokantan
Mjesto radnje – Hollywood 1969. Glavni likovi – Rick Dalton, glumac koji je nekoć imao vlastitu televizijsku seriju, ali sad igra negativce tjedna i tugu utapa u whiskey sourima, i Cliff Booth, Rickov dubler i najozloglašeniji muškarac na svakom filmskom setu jer je jedini koji se možda izvukao nekažnjeno s ubojstvom… Tu je, naravno, i Sharon Tate, djevojka koja je napustila Teksas sanjajući da postane filmska zvijezda i u tome uspjela. Kao i Charles Manson, bivši zatvorenik koji je okupio oko sebe hrpu otupjelih hipija uvjerenih da im je on duhovni vođa, ali on sam bi se toga odrekao da postane rock-zvijezda…
Svijet je to dugo iščekivanog proznog prvijenaca Quentina Tarantina Bilo jednom u Hollywoodu, romana temeljenog na njegovu višestruko nagrađivanom filmu koji je upravo objavljen na hrvatskom u prijevodu Mirne Čubranić i izdanju Stilus knjige.
Vijest da Tarantino namjerava objaviti roman odjeknula je kao senzacija prošle godine. Prava su žurno prodana diljem svijeta, a djelo je odmah nakon izlaska na engleskom, krajem lipnja 2021., osvojilo prvo mjesto ljestvica najprodavanijih knjiga New York Timesa i Amazona.
Čuveni redatelj nadahnuće je pronašao u nekoć iznimno popularnim romanima nastalim na temelju filmova.
„Jako volim te romane, bili su prvi romani za odrasle koje sam čitao i iznova sam krenuo čitati one koje su mi bili najdraži, ali i one za koje sam mislio da ih nikad neću pročitati. I počeo sam razmišljati, vau, kako je ovo zabavno“, izjavio je Tarantino u intervjuu za Deadline dodajući kako je isprva razmišljao napisati roman utemeljen na Psima iz rezervoara.
„Onda mi je sinulo. Posljednje što sam radio bio je Bilo jednom u Hollywoodu i ljudima se svidio. No još važnije od toga, imao sam toliko materijala. Ne govorimo samo o nekoliko scena koje su izbačene u montaži. Tijekom pet ili šest godina dok sam pisao scenarij, pisao sam scene za koje sam znao da neće ući u film, samo kako bih bolje shvatio likove. (…) Scenariji znaju biti ograničavajući. Ne možeš u njih staviti sve što želiš jer moraš imati na umu da stvaraš film koji ima i svoje vremensko ograničenje. Ali roman je nešto drugo.“
Tarantino se, ukratko, na sebi svoj svojstven način poigrao s nekoć popularnom formom. Uzevši to kao polaznu točku, značajno je intervenirao u priču, dodao nove narativne linije, opisujući svoj roman kao „kompletno novo promišljanje priče“ svog nagrađivanog filma. Rezultat je urnebesno zabavno, brutalno, povremeno šokantno, ali i dirljivo djelo s pečatom iznimnog autora. A njegov iskorak u prozu svidio se i čitateljima i kritičarima.
„Klasični, iskričavi Tarantino… Njegov eksplozivni dijalog, s mješavinom uličnih i formalnih ritmova, jednako je efektan kad ga se čita, kao i kad ga se sluša“, ustvrdio je kritičar Washington Posta, dok su u New York Timesu napisali: „Prvi roman Quentina Tarantina, posudimo frazu iz njegovog romana, jest jako ukusan napitak… Odlučio je još jednom ispričati priču, a usput ostaviti i mjesta za ono do čega mu je stalo – stare filmove, muško prijateljstvo, priču o osveti i iskupljenju, glazbi i stilu. Pri tome ostavlja dojam kako je pričanje priče koja se čita u dahu lagan pothvat, ali upravo je to najteži trik od svih.“
