Izbor urednika Umjetnost & Zabava 

FESTIVAL U ČAST TETE LIZE Vuprem oči vu to nebo visoko

Ceresa.hr min read

Zagreb World Music Festival Nebo održat će se u velikoj dvorani SC-Teatar&TD, 4. studenoga u 19.30 sati pod nazivom Vuprem oči (vu to NEBO visoko) u čast etno dive Elizabete Toplek, teti Lizi.

Karte po cijeni od 50 kuna mogu se nabaviti na blagajni Teatra &TD na dan koncerta od 18 sati, a nastupaju Anet Zerec, Marija Mateja Lanović, Lea Šprajc, solisti ansambla Lado, Anita Huđek, Gusti Draksar, KUD Seljačka sloga Donja Dubrava, Saša Štefić, Andrija Maronić, Alan Kanski, Lidija Bajuk band, Cinkuši.

Tim će povodom biti upriličena i video projekcija do sada neobjavljenih spotova Tete Lize s njenog prvog nosača zvuka “Moje Međimurje” (Ultravox, 1999.), koji je snimila sa svojim miljenicima Cinkušima.

  • Jednom sam pisala o huku sjeverca, mahnitoj mećavi koli hiže i koli srčeca. O usamljenosti suhoj, pustoj i bijeloj. Koja zri prvim plodom u krošnji, koja se izdužuje poslijepodnevnom ljetnom sjenom, koja tamni kasnojesenskim čemerom, koja raste u snježnome zapuhu na kućnom pragu. Susret s duševnošću kroz kontemplaciju i međimursku melankoliju nikad nije konačan. One se ne odriču božanskoga, ni četvrte dobe tišine, niti nade u arhetipsko poniranje.

I dok se čovjek odjeljuje i osamljuje u jesensko doba rastanaka (Za kim vehnem toga ljubit nebrem ja.), zimi raščlanjuje samoga sebe i miri sa sobom (Či ne buš pil, bude ti žal, a zutra več morti pod zemlom buš spal. ). Kad prosine betlemska repača, dogega selnički pikač, frcne vuzmenka, ozelene dobravski gajiči, propupa les, kad zaklokoču murski potoki, nanovo zavrza pustopašno zajedništvo (Zabadav mi sega sveta radosti, či ja nemam kaj želim vu mladosti!). Od rezignacije do akcije, čini se tek je sitan svemirski odsječak, a toliko značajan ljudskoj mjeri! Malo Međimurje, najsjeverniji hrvatski otok u proljeće je Obećana zemlja. Ta bajoslovna Zemlja, Dembelija, mitski Šlafarant Orsagomeđen vodoplavnim povijesnim koordinatama teku zamišljeni med i mlijeko, planet je na kojem tankoćutni dečker uzgaja ružu i pripitomljava lisicu, mjesto gdje čestit junaksusreće svoju fijolicu, golubicu, srnicu… Od razvučenog parlanda do ritmičke sinkope, godišnji je hod po rubu od refleksije do impresije, od sebstva do mnoštva, zamišljenom brvi preko mitske dunajske razdjelnice onostranosti i jave.

»Svugdje u svijetu šamanima i vračevima pripisuje se moć letenja, moć da za tren oka prijeđu ogromne razdaljine i postanu nevidljivi (…) Šamanski poziv ili inicijacija neposredno su povezani s uzdizanjem u nebo…«, riječi su glasovitog antropologa Eliadea. Usidren u zemaljsko, darovit pojedinac upire pogled prema nebosklonu i ekstatično pjeva o samoponiranju u smisao, u bitak (Vuprem oči vu to nebo visoko, tam ja vidim jasne zvezde igrajo. Či mi bole jasne zvezde igrajo, bole moje tožno srce kalajo…).

Svaki je znani i neznani pjevač svet, svako je mjesto o kojem pjeva sveto. Teta Liza šamanka je kajkavskoga agrafijskog razdoblja, čija tematika i emotivni naboj živo kucaju u našim grudima, srećom ne odričući se olako i pomodno naslijeđenoga tradicijskog. Teta Liza – Darovateljica, Ugoditeljica, Ushititeljica, Slaviteljica. Muza slušanja, razumijevanja, pamćenja i interpretacije koja je ponirući u sebe doprla do nas, kad postadosmo ljudskiji. Do čoveka dok odnesu, več ga nigdar ne nazaj, uspokojenog u krilu djetinjstva i novih zavičaja. Bude li sretne podudarnosti između osobitih i mnoštvenih, pjesnička preoblika usmenoj kajkaviani udahnut će novi život.

Ti si meni v poserdini srca kak črleni jabuki koščica, svakodnevna je mantra našim zavičajnim i intimnim svjetovima, i teti Lizi, jednoj od onih izuzetnih međimurskih glazbenih vezilja pred čijim suptilnim vezom ostajemo tronuti, ushićeni i radosni, napisala je Lidija Bajuk.