Stigao pribor za njegu temeljnog odnosa roditelja i djece

O, kako mi volimo Bucaya!

I eto nama lijepe vijesti da je s ovogodišnjim Interliberom iz Frakture stigla O roditeljima i djeci / Pribor za njegu temeljnog odnosa.

Zasad znamo tek ovoliko:

“Veza između roditelja i djece traje čitav život. Taj intimni i uvijek intenzivan odnos – kako u ljubavi, tako i u sukobima – u ovoj nezaobilaznoj knjizi istražuju otac (koji je ujedno i djed) i sin (koji je ujedno i otac), proslavljeni argentinski psihoterapeuti Jorge i Demián Bucay.

Što znači biti roditelj? Zašto se i za koga u roditeljstvo upuštamo te kako u njemu postajemo istinski uspješni? I kada to možemo reći da je naš posao gotov? Na ta i cijeli niz drugih složenih pitanja koja se dodiruju zadovoljstava i poteškoća, nasljeđa i odgoja – svega što nas na putu roditeljstva čeka – autori odgovaraju spajajući anegdote, znanje te bogato ljudsko i kliničko iskustvo.

O roditeljima i djeci iznimno je mudra knjiga koja nas se tiče, djelo čije nam dubina i jednostavnost omogućuju da se za onaj jedan važni korak približimo svojemu djetetu, roditelju, sebi”.

Jedan od najboljih psihoterapeuta i pisaca Jorge Bucay autor je i knjige 20 koraka prema naprijed u kojoj iznova pokazuje da su velike mudrosti jednostavne, ali i da ih moramo prije svega otkriti u samima sebi. O činjenicama koje nas čine boljima, otvorenijima i sretnijima Bucay piše tako da čitatelj shvati da ih mora pronaći u sebi i za sebe. U svakom koraku nalazi se i poneka priča koja plastično ocrtava što taj korak za nas kao pojedinca znači. Bucay ne piše naputke za samopomoć, on ne daje recept za sreću i uspjeh, nego kao vrhunski geštalter traži od čitatelja da se aktivno uključi, da sam bude taj koji će pred sobom otvoriti vrata, prijeći put života i odlučiti kako će taj put izgledati.

Četiri su puta koja, kako piše Bucay, vode do potpunog ostvarenja svakoga ljudskog bića: put samoovisnosti, ljubavi, boli i sreće.

Put samoovisnosti prvi je zadani cilj, polazište bez kojega nema samoostvarenja. Bez obzira na to kako ga nazivali i pod kojim ga imenom nalazili – osobna formula uspjeha, održavanje mentalnog zdravlja, preuzimanje brige o samome sebi – put samoovisnosti naš je najveći, možda i jedini pravi izazov, a kao i toliko puta do sada, mudrost Jorgea Bucaya pomoći će nam da ga prihvatimo i proputujemo.

Biti neovisan znači uspjeti ne ovisiti ni o kome. To bi bilo savršeno kad ne bi počivalo na laži: nitko nije neovisan. Neovisnost je nedostižan cilj, utopija i privid kojima težimo, što nije loše, ali ipak mu treba pristupiti kao nečemu nemogućem, kako ne bismo bili trajno frustrirani. Zašto je neovisnost nemoguća?

Da bi čovjek bio neovisan, najprije mora biti samodostatan, a to nikad nije tako. Nitko se ne može trajno lišiti drugih ljudi. Nužno trebamo druge, na mnogo različitih načina. Ako je, dakle, neovisnost nemoguća, suovisnost nastrana, međuovisnost nije pravo rješenje, a ovisnost je nepoželjna, što nam onda preostaje? Preostaje nam izmisliti novu riječ: samoovisnost.

U Putu suza proslavljeni se argentinski psiholog posvećuje jednome od najsloženijih i najdelikatnijih ljudskih iskustava: gubitku voljenog bića. Smrt voljene osobe, prekid veze ili konačni gubitak nečega što smatramo dragocjenim – sve su to događaji zbog kojih možemo osjetiti tugu, osamljenost, pa čak i očaj. No Jorge Bucay uči nas kako su bol i gubitak neprocjenjiv dio našega razumijevanja svijeta, osobnog rasta i razvoja svakog pojedinca. S jasnoćom i mudrošću kojima je osvojio milijune čitatelja diljem svijeta, koristeći se brojnim primjerima i pričama, autor bestselera Ispričat ću ti priču i Voljeti se otvorenih očiju u Putu suza pokazuje da se i najbolnija iskustva mogu preživjeti te da su, štoviše, baš ona neophodna da bismo sazreli kao ljudi.

Gubici su dio naših života, oni su univerzalne i neizbježne konstante, a zovemo ih nužnima jer kroz njih rastemo. To što jesmo postali smo zahvaljujući svemu što smo izgubili i tomu kako smo kroz te gubitke prolazili. Dakako, put suza vodi nas krajolikom drukčijim od onoga kojim smo išli gazeći putem samoovisnosti ili putem susreta. Na tim smo putovima otkrivali same sebe i užitak bivanja u suživotu s drugima. Za razliku od njih put suza povezuje nas s boli, no baš je on taj koji nas uči kako da postanemo potpuni, kako da prihvatimo životnu sponu koja se nalazi između gubitka i dobitka.

Put sreće – knjiga je kojom Jorge Bucay završava svoj niz Planovi puta.

Svi mi želimo biti sretni i najveći dio naših napora i snova usmjeren je tome cilju. Ali što je sreća zapravo? Je li stanje ili zbroj trenutaka? Koliko na nju utječe naše srce, a koliko naš razum? Kako je možemo postići, i možemo li je, na kraju krajeva, zadržati? Bucay u Putu sreće ne nudi univerzalni recept za postizanje sreće, već mudar i dubok poticaj da – svatko za sebe – odgovorimo na izazov i pronađemo put koji do sreće vodi, a izvorište ima u našoj osobnosti i našim uvjerenjima.

Jorge Bucay (svakako zavirite što je još dobroga napisao) rođen je 1949. u Buenos Airesu. U tom je gradu studirao i diplomirao medicinu te se specijalizirao za područje psihičkih bolesti. Kao psihijatar i psihoterapeut isprva je radio u klinikama i ordinacijama, zatim je držao predavanja u knjižnicama, školama i kazalištima te je naposljetku stigao do radija i vlastitog programa na argentinskoj televiziji. Potom se posvetio svojoj drugoj aktivnosti, pisanju. Njegove knjige, prevedene na dvadeset četiri jezika, postale su bestseleri u više od trideset zemalja. Trenutačno živi između Buenos Airesa i Malage. Otkad više ne radi kao terapeut, vrijeme provodi u dvjema omiljenim aktivnostima: čitanju i pisanju.