Čitaonica 

Kintsugi: svatko tuguje na svoj način

Ceresa.hr min read
Oceanmore na ovogodišnjem Interliberu predszavit će roman “Kintsugi – svatko tuguje na svoj način” Sándora Jászberényija.
Kintsugi je drevna japanska vještina krpanja polomljenih, razbijenih posuda mješavinom laka i zlatnog ili srebrnog praha. No u podtekstu je toga majstorskog zanata i prihvaćanje oštećenja, ožiljaka, nesavršenosti s kojima glavni junak u konačnici nastavlja živjeti. Pateći od posttraumatskog stresnog poremećaja („Dvaput sam se u Ukrajini našao usred minobacačke vatre. Odonda ako netko pljesne iza mene, ja se bacim na tlo ma gdje se zatekao.“), dobrovoljno se prijavljuje u psihijatrijsku bolnicu na rehabilitaciju.
Okrenut promišljanjima o događajima iz vlastita života, sjećanjima na mjesta i ljude koje je susreo na Bliskom istoku i ukrajinskim prvim crtama bojišnice, krajnje uvjerljivo pripovijeda o aktualnom planetarnom trenutku, a u tu finu mrežu upletene su i priče njegovih sudrugova na liječenju.
Hemingvejski snažno i brutalno Jászberényi živi i bilježi svijet u kojemu baš ovaj tren živimo, što ga izdvaja u najsnažniji glas svoje generacije u mađarskoj književnosti.
Sándor Jászberényi (Sopron, 1980.) mađarski je novinar, fotoreporter i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.), Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri, i 2023. kratki roman Kralj gavrana i šesnaest novih priča pod naslovom Zapadnjačke priče.
Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, L’Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, darfurskoj krizi itd. Već u proljeće 2022., nakon početka rata u Ukrajini, odlazi na prve crte bojišnice s koje izvještava za svjetske medije, a to iskustvo prenijet će široj publici u romanu Kintsugi: svatko tuguje na svoj način.

Iz medija

„Tvrdokuhana proza koju on piše potpuno je beskompromisna i za čitatelja bespoštedna, no njegove su priče pune suosjećanja – ono čega u njima nema je, kako voli naglasiti, moraliziranje. Taj dio Jászberényi prepušta čitateljima.“
Gea Vlahović, tportal.hr
„A ipak njegovo “suho” pripovijedanje – jer ne trebaju mu stilske bravure ni jezični kalamburi – udara u pleksus, izaziva tjeskobu, uznemirenost i strah, tugu ili bijes, ovisno od čega ste načinjeni. Odveć bi “suho” bilo reći da je društveno kritičan, ne – on vas izaziva da preispitate svoj moral i vrijednosti, a pritom o tome ne kaže ni riječ, samo pripovijeda o životu.“
Jadranka Pintarić, Jutarnji list