Skrivene opasnosti u ormaru: Kako odjeća utječe na naše zdravlje

Što prvo pomislite kad čujete riječ moda? Na najnovije kolekcije poznatih dizajnera? Osjećate li se sigurnije u skupoj odjeći? Jeste li zabrinuti zbog utjecaja brze mode na okoliš ili zbog skrivenih opasnosti od kemikalija u našoj odjeći? Novinarka Alden Wicker u knjizi “Ubojite boje” otkriva podatke o upotrebi toksičnih kemikalija, alergena, disruptora hormona u odjeći za odrasle, ali i djecu. Istraživanje o održivosti modne industrije Alden Wicker skrenulo je pažnju na to da tekstilna i modna industrija ostavlja posljedice na zdravlje i život čovjeka i planeta. Moda je oduvijek bila način izražavanja osobnosti i kreativnosti, ali rijetko razmišljamo o tome što se zapravo nalazi u odjeći koju svakodnevno nosimo. Istraživanja pokazuju da naša odjeća može sadržavati opasne kemikalije koje predstavljaju ozbiljan rizik za zdravlje.

Toksične kemikalije u odjeći

Nagrađivana novinarka Alden Wicker u knjizi “Ubojite boje” otkriva alarmantne podatke o prisutnosti toksičnih kemikalija u odjeći. Odjevni predmeti imaju najkompliciraniji i najslojevitiji kemijski profil od svih proizvoda u svakodnevnoj upotrebi i često su tretirani toksičnim, uglavnom neodobrenim, pa i nepoznatim kemikalijama.

Među opasnim tvarima koje se mogu naći u našoj odjeći su:

Ftalati – koriste se za povećanje fleksibilnosti materijala, posebno u obući. Visoke razine izloženosti mogu ometati endokrini sustav, potencijalno uzrokujući reproduktivne probleme poput smanjenog broja spermija, neplodnosti i prijevremenih poroda.

Formaldehid – dodaje se tkaninama kako bi bile otporne na gužvanje i plijesan. Može izazvati iritaciju kože i probleme s disanjem, a dugotrajna izloženost povezana je s određenim vrstama raka.

Olovo – nalazi se u bojama i raznim dodacima, posebno je opasno za djecu jer može ometati neurološki razvoj.

Kadmij – prisutan u pigmentima i bojama za tkanine i dodatke, može dovesti do oštećenja bubrega i demineralizacije kostiju.

Sintetički materijali i njihov utjecaj na zdravlje

Sintetička odjeća i boje od fosilnih goriva povezuju se s porastom autoimunih bolesti, neplodnošću, ekcemima, astmom i drugim zdravstvenim tegobama. Poliester, najlon i drugi sintetički materijali mogu sadržavati toksine u vlaknima koji se oslobađaju kada se zagriju.

Osim toga, sintetički materijali ne dopuštaju koži da diše, što može dovesti do različitih problema s kožom. Nasuprot tome, prirodna vlakna omogućuju tijelu da regulira svoju temperaturu i smanjuju rizik od alergijskih reakcija.

Brza moda predstavlja poseban problem zbog što jeftinije proizvodnje. Tvrtke poput poznatih trgovina svime i svačime često nisu dobro regulirane, što rezultira proizvodima s iznimno visokim razinama štetnih kemikalija.

Istraživanja su pokazala da neki odjevni predmeti sadrže razine ftalata 229 puta više od zakonskog ograničenja, formaldehida dvostruko više od dopuštene granice, a olova 11 puta iznad dopuštene granice.

Kako zaštititi svoje zdravlje

Srećom, postoje načini da smanjimo izloženost štetnim kemikalijama u odjeći:

Birajte prirodne materijale – organski pamuk, lan, konoplja i vuna općenito predstavljaju manji zdravstveni rizik u usporedbi sa sintetičkim materijalima.

Operite novu odjeću prije nošenja – pranje može pomoći u smanjenju prisutnosti površinskih kemikalija.

Razmislite o kupnji rabljene odjeće – second hand odjeća već je prošla kroz više pranja, što znači da je većina štetnih kemikalija vjerojatno već isprana.

Izbjegavajte odjeću s oznakama “otporno na vatru” – takvi odjevni predmeti često sadrže toksične tvari.

Provjerite materijale na unutarnjoj etiketi – budite svjesni onoga što nosite.

Put prema održivoj modi

Održiva moda nudi brojne prednosti za zdravlje. Prioritet su prirodni i organski materijali, minimizira izloženost štetnim tvarima i smanjuje rizik od alergijskih reakcija. Ivana Biočina u svojoj knjizi “Tiranija mode” istražuje kako nas otpuštanje materijalnog može potaknuti da živimo aktivnije kad oslobodimo prostor za nove vrijednosti. Neki ljudi, poput japanskih minimalista, odlučuju se odreći materijalnog koliko god mogu, svodeći svoje garderobe na minimum i otkrivajući oslobađajući osjećaj koji dolazi s takvim pristupom. Odabirom održive mode ne samo da štitimo svoje zdravlje, već i doprinosimo zdravijem planetu. Svjesnim izborima možemo stvoriti garderobu koja je sigurna za nas i okoliš.

Što je dobro znati kada je riječ o modnoj i tekstilnoj industriji, o razlikama između održivih praksi i opasnosti koje donosi brza moda, kao i prilikama da utječemo na promjene? O tome piše Wicker u knjizi “Ubojite boje / Kako nas toksična modna industrija truje i možemo li se tome oduprijeti” objavljenoj i na hrvatskom jeziku u izdanju Planetopije. Njezinu knjigu uspoređuju s klasikom “Tiho proljeće” zbog realnog, hrabrog i beskompromisnog prikaza tekstilne industrije. Wicker uz povijesni prikaz i općepoznate loše prakse brze mode – neetičko iskorištavanje radne snage, nebrige za okoliš i goleme hrpe odjeće na obalama zemalja u razvoju – otkriva kako odjevna industrija uspješno ignorira zabrinutost potrošača i zašto su sintetička odjeća i boje od fosilnih goriva duboko isprepletene s porastom autoimunih bolesti, neplodnošću, ekcemima, astmom i drugim zdravstvenim tegobama. 

Odjevni predmeti imaju najkompliciraniji i najslojevitiji kemijski profil od svih proizvoda u svakodnevnoj upotrebi, i često su tretirani toksičnim, uglavnom neodobrenim, pa i nepoznatim kemikalijama – od uniformi i opreme za boravak na otvorenom do zaštitnih maski, odjevnih komada, pa čak i odjeće za djecu.

Ne znam kako vi stojite po tom pitanju, ali meni nije dovoljno samo preživljavati. Ja želim prosperirati. Želim živjeti dugo i bez ikakvih misterioznih bolova. Želim imati kožu koja je čista i bez svrbeža. Želim probavni sustav koji radi kako treba. Želim udisati čist zrak, kako vani tako i unutra. Želim biti pošteđena oscilacija tjelesne težine. Želim biti puna energije. Odlučim li se za dijete, želim ga imati bez bolnih i skupih intervencija. I onda mu također želim pružiti siguran i zdrav život.

Za knjigu “Ubojite boje” (To Dye For) dobila je nagradu za istraživačko novinarstvo Nautilus. Bavi se inovacijama, materijalima i trendovima u tekstilnoj industriji i o njima piše za The New York Times, BBC, Wired, The Cut, Heatmap News, Vox, Vogue, Mongabay i druge. Osnivačica je i urednica međunarodnog informacijskog portala za održivu i etičku modu EcoCult, gdje objašnjava znanost i održivost mode za stručnjake i laike. Često sudjeluje na panelima o održivosti te za neprofitne organizacije provodi dubinska istraživanja. Njezin su rad predstavili između ostalog BBC, The Guardian, NBC, NPR, Reuters, CBC, The Cut, Al Jazeera, i Teen Vogue.

Teret gomile stvari

Ukrašavanje kao potraga za identitetom propituje povijesne, sociološke i antropološke korijene mode, ali i u što je ona danas izrasla – njezin utjecaj na naš život. Što nam moda daje, a što oduzima? Je li lijepa slika ujedno i prava slika? Može li moda biti tek zabava i užitak ili se u njoj kriju (prava) pitanja… Jer moda nisu samo krpice, cipele, parfemi, modni časopisi, nove kolekcije, miris novoga, divan osjećaj kad izgledamo sjajno, veličanstveni sadašnji trenutak u kojem je sve moguće – moda je i mnogo više, ima svoju mračnu stranu: izrabljivanje žena, neravnopravnost, ideologija, zagađivanje planeta, način da se izdvojimo, skrivanje iza predmeta, potraga za identitetom… Intrigantna knjiga “Tiranija mode” Ivane Biočina uzbudljiva je vožnja kroz povijest, sadašnjost i budućnost koja će kroz povijesne činjenice, zanimljive, ali i uznemirujuće podatke, razmišljanje djevojaka i žena i promišljanje autorice pokušati odgovoriti na pitanje: Ako je moda sve ovo na nama, gdje smo mi?

Ivana Biočina, magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, smjer dizajn i projektiranje, autorica je knjige “Modus vivendi”. Dobitnica je nekoliko nagrada za pisanje, među ostalim stipendije Zaklade Robert Bosch u suradnji s ‘Literaturhaus Berlin’ i nobelovkom Hertom Müller (2015.). i Rektorove nagrade za rad iz teorije mode (2007.). Od 2006. objavljuje tekstove o teoriji mode, kostimografiji, arhitekturi, dizajnu i glazbi. Autorica je više dokumentarnih drama. U knjizi nas vodi na pravo modno putovanje – od modnog sustava do duhovnih predjela mode, te otkriva kako nas otpuštanje materijalnog može potaknuti da živimo aktivnije kad oslobodimo prostor za nove vrijednosti. 

“Nekoliko zanimljivih primjera različitih odnosa sa stvarima mogu pokazati da ponekad ukidanje ili nijekanje predmeta u našem životu može donijeti neočekivanu lakoću i oslobađanje. Prvi je Japanac Fumio Sasaki koji je nedavno punio novinske stupce pričom da ima samo tri majice, četiri para traperica i čarapa. Priča možda ne bi bila neobična da Sasaki nije urednik koji si može priuštiti, i koji je prije imao, puno više od nekoliko odjevnih predmeta. Sasaki, također, nije jedini Japanac koji se odlučio odreći materijalnog, koliko god može te postati hardcore minimalist. U Japanu je sve više ljudi koji se pod utjecajem zen budizma odriču materijalnih stvari te ih pokušavaju svesti na minimum. Odlučujući trenutak u kojem je Sasaki odlučio prodati i darovati sve svoje stvari dogodio se nakon što je shvatio da neprestano razmišlja o onome što nema, što mu još nedostaje. S otpuštanjem materijalnog, u život je pustio ono što je zaista želio i za čim je žudio te kaže da sada provodi više vremena u aktivnom životu, nasuprot starom, pasivnom bivanju pod utjecajem predmeta. Novi japanski minimalisti svoj život i filozofiju gledaju kao prirodan nastavak zen budizma – raščistiti život za prave vrijednosti.

U Japanu je sve više ljudi koji se pod utjecajem zen budizma odriču materijalnih stvari te ih pokušavaju svesti na minimum. Nezavisno od japanskih minimalista, i ne znajući za njih, i sama sam prije nekoliko godina, a također ponukana čitanjem Lao Tsua, Konfucija i knjiga o zen budizmu, osjetila teret gomile stvari – ponajviše odjeće – koju sam imala. Stoga sam odlučila prodati ili darovati većinu odjeće. Rezultat je bio zaista oslobađajući osjećaj. Osim što sam jedno vrijeme i živjela od zarađenih novaca od prodaje (u Berlinu, gdje sam u to vrijeme živjela, sasvim je normalno da se ljudi okupljaju na sajmovima te prodajom stvari popunjavaju kućni budžet), svaka darovana ili prodana stvar učinila me lakšom i na neki način oterećenom. Knjiga “Tao Te Ching” Lao Tsua je i američkog autora Waynea Dyera u šezdeset i osmoj godini života potaknula da proda i daruje sve svoje stvari, odjeću i na tisuće knjiga.

Drugačiji, a slični pristup imala je Britanka Michelle McGagh koja je inspirirana pokretom Buy nothing day (međunarodni dan protesta protiv konzumerizma; u doslovnom prijevodu „dan kad ne kupuješ ništa“), nastao kao suprotnost popularnom Black Fridayu (dan nakon Dana zahvalnosti, kada u SAD-u službeno počinju najveće rasprodaje), odlučila godinu dana ništa ne kupovati. Samo je plaćala račune i kupovala hranu. Nakon šest mjeseci priznala je da joj se život u potpunosti promijenio – na bolje. Nakon prvotnog šoka, kada je shvatila da se osjeća izolirano, budući da u suvremenom životu sadržaj ima cijenu, mislila je da je napravila najveću pogrešku u životu. Ali je ubrzo shvatila da ne može samo preokrenuti život za 180 stupnjeva i tražiti besplatne inačice onoga što je dotad konzumirala, poput koncerata, putovanja, filmova, druženja s prijateljima u kafićima, već da treba u potpunosti promijeniti svoj život. Život joj je postao dinamičniji i aktivniji jer je povrh svega morala usporiti svoj normalan ritam te pronaći ljepotu i zadovoljstvo u malim stvarima. Također, shvatila je da je postala otvorenija, a i upoznala je cijeli jedan mikrosvijet razmjene u kojem ljudi razmjenjuju dobra i usluge bez dodatne naplate. Priznaje da joj nedostaju putovanja i jednostavne stvari kao što je kupiti buket cvijeća, ali cilj nije u prisilnom odricanju, već otkriti novi svijet i način bivanja, onkraj predmeta, koji postoji tik uz ovaj nametnuti, potrošački, koji vlada našim životom.

Sličnih je primjera puno, poput Project 333, izazova gdje sudionici tri mjeseca nose samo trideset i tri odjevna predmeta, ili kanadskog pilota Matta Souvenyja koji je jednu godinu nosio svega deset odjevnih predmeta. Kakav god izazov bio, rezultat je uvijek isti, svi su otpustili imaginarnu potjeru za predmetima i opsesijom što im još nedostaje u ormaru te su dobili više slobode i vremena za sve ostalo što ih ispunjava”, piše Biočina.

Dakle, kako odabrati sigurnije opcije?

Provjerite etikete i certifikate. Certifikati poput OEKO-TEX i GOTS potvrđuju da odjeća ne sadrži štetne kemikalije. OEKO-TEX testira tkanine na više od 350 toksičnih tvari, dok GOTS osigurava ekološki prihvatljive procese proizvodnje. Izbjegavajte sintetičke materijale poput poliestera, najlona i akrila koji su često tretirani kemikalijama koje mogu ispuštati štetne tvari.

Obratite pažnju na mirise i oznake: Ako odjeća ima jak, sintetički miris, to može ukazivati na prisutnost formaldehida ili drugih toksičnih tvari. Oznake poput “otpornost na gužvanje” ili “vodootporno”** može značiti da takvi proizvodi sadrže kemikalije.

Istražite brendove. Odaberite brendove koji transparentno objavljuju informacije o svojim proizvodnim procesima i koriste sigurne materijale. Izbjegavajte brzu modu i brendove koji često koriste jeftine, kemijski intenzivne procese proizvodnje, što rezultira visokim razinama opasnih tvari poput ftalata, olova i formaldehida.

Operite novu odjeću prije nošenja. Pranje nove odjeće može ukloniti do 60 posto površinskih kemikalija.

Testiranje kod kuće. Iako nije uvijek moguće testirati odjeću kod kuće, možete koristiti jednostavne metode: ako se boja lako ispire tijekom pranja, to može ukazivati na prisutnost azo-boja, koje su opasne. Izbjegavajte proizvode sa snažnim bojama ili sjajem jer oni često sadrže teške metale poput kadmija i olova.

Odabirom prirodnih materijala, provjerenih brendova odjeće možete smanjiti izloženost štetnim kemikalijama te zaštititi svoje zdravlje i okoliš. Platforme za održivu modu poput “Good On You” ocjenjuju brendove prema njihovoj posvećenosti smanjenju upotrebe štetnih kemikalija. Također pratite opozive proizvoda zbog visokih razina toksičnih tvari u odjeći.

Foto  Juliana Marinina, Ron Lach, Andrea Piacquadio