Neljubav ili film o prosječnom bračnom paru srednje klase u postindustrijskom društvu

Boris i Ženja prolaze kroz razvod. Neprestano se svađaju, pokušavaju prodati stan u kojem žive, te se već pripremaju za svoje nove živote.

Boris je u vezi s mlađom djevojkom koja je trudna, dok je Ženja u vezi s bogatim ljubavnikom koji se želi oženiti. Čini se da nitko od njih nije zainteresiran za 12-godišnjeg sina Aljošu. Sve dok on ne nestane… Film redatelja Andreya Zvyagintseva Bez ljubavi koji 30. studenoga stiže i u hrvatska kina, bavi se ruskom obitelji koja se raspada.

Dobrostojeći bračni par (Boris i Ženja) iz Moskve upravo se razvodi, a otvorena Pandorina kutija nagomilanih partnerskih nesuglasica i prijekora, koju resi nevjerojatna sebičnost (oboje imaju nove partnere kojima su apsolutno posvećeni i vode neugodnu verbalnu borbu protkanu psovkama oko podjele zajedničke imovine) najviše pogađa njihova usamljenog 12-godišnjeg sina Aljošu, čije osjećaje potpuno zanemaruju, jer se nikako ne uklapaju u njihov novi svakodnevni itinerar.

No kada im jednog dana iz škole jave da Aljoša danima ne dolazi na nastavu, shvaćaju da je nestao i pokreću veliku potragu. Unatoč prvobitnom šoku i ‘iz pepela podignutim’ emocijama roditeljske brige, njihova sebična stihija i dalje plamti pa itetako pune ‘džepove’ svojim potrebama (posao, seks, novac, planovi za budućnost) i interesima…

Bjesomučno traganje za sinom (na bolan način su se sjetili da ga imaju) i neočekivano zajedničko bivanje u rubnoj situaciji očaja i bespomoćnosti (prisni razgovori i ‘urasla’ neriješena patologija), uzburkat će i duhove njihove zajedničke prošlosti, kao i na površinu izvući žestok i kompliciran odnos Ženje s autoritativnom majkom koji je zakopala duboko u sebi jer joj nije pružila (dovoljno) ljubavi.

Zvyagintsev je rekao da je nakon filma Levijatan, koji je osvojio Zlatni globus i naljutio rusku vlast jer Rusiju prikazuje kao leglo korupcije, shvatio da ruska vlada nije sretna s njegovim filmom te je odlučio da za svoj sljedeći film neće iskati novac iz državne pipe. Film Bez ljubavi snimljen je stoga u nezavisnoj produkciji, a ruski su producenti financijske injekcije pronašli među producentskim kućama u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji.

• Naše postmodernističko doba je postindustrijsko društvo preplavljeno stalnim protokom informacija koje primaju pojedinci bez imalo interesa i brige za druge ljude. Danas je svaki čovjek sam za sebe. Jedini izlaz iz te ravnodušnosti je posvetiti se drugima, čak i ako je riječ o potpunim strancima – poput volontera koji češlja grad u potrazi za tim nestalim djetetom, bez obećanja ikakve nagrade, kao da je to prava svrha i smisao njegova života. Taj zadatak svakoj njegovoj akciji daje značenje. To je jedino sredstvo protiv dehumanizacije i svjetskog kaosa – objasnio je svoju nit vodilju nakon snimanja Andrey Zvyagintsev.

Današnjeg čovjeka samo strašan gubitak može dovesti do iskonske promjene.

• Želio bih povući paralele između Bez ljubavi i Prizora iz bračnog života Ingmar Bergman: pripadaju različitom razdoblju i imaju drukčije karaktere – urbani ljudi lišeni svake stvarne samosvijesti i sumnje, prosječan bračni par srednje klase. Nakon mnogo godina braka, bolesni jedan od drugoga, kreću u proces razvoda. Žele okrenuti novu stranicu života i s novim partnerima dosegnuti osjećaje za potpunu ispunjenost. Iako ih je prošlo iskustvo razočaralo, vjeruju u budućnost. Jedini teret na tom putu je njihov zajednički sin Alyosha koji postaje boksačka vreća za njihove međusobne ‘udarce’, razmirice i predbacivanja, a međusobno se svi osjećaju kao stranci.

„Promijenit ću se. Neću ponoviti pogreške koje su me dovele do ovog razočaranja. Počet ću iznova.“

To su misli ljudi koji krive druge za svoj životni fijasko. Na kraju, jedina stvar koju možemo promijeniti smo mi sami. Jedino će tako svijet ponovno zasjati novim sjajem – možda samo strašan gubitak može dovesti do toga da se to uistinu i dogodi, kaže Zvyagintsev.

Andrey Zvyagintsev rođen je 1964. godine u Novosibirsku, Sibir. Nakon što je 1990. diplomirao na odjelu glume ruske Akademije za kazališnu umjetnost, Zvyagintsev je počeo glumiti u kazalištu, na televiziji i u filmovima. Godine 2000. debitirao je kao redatelj s s tri epizode tv serije The Black Room.

Njegov prvi dugometražni film, Povratak, bio je nominiran za Zlatni globus nakon što je osvojio Zlatnog lava i nagradu za najboljeg debitanta na filmskom festivalu u Veneciji 2003. godine. Njegov drugi film, Izgnanstvo, premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu 2007. godine gdje je Konstantin Lavronenko postao prvi ruski glumac koji je osvojio nagradu za najboljeg glumca. Za svoj treći film Elena Zvyagintsev je osvojio za najbolji scenarij na festivalu u Sundanceu. Njegov film iz 2014. Godine Levijatan prikazan je u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu gdje su  Zvyagintsev i Oleg Negin osvojili nagradu za najbolji scenarij. Levijatan je nakon toga osvojio Zlatni globus za najbolji strani film te je bio nominiran za Oscara u istoj kategoriji.