FESTIVAL PRVIH Otvoren natječaj za radove na temu “Doba praznine”
Umjetnička organizacija Studio Artless otvara natječaj za prijem radova na 16. festival prvih. Radovi na zadanu temu mogu biti izvedeni u bilo kojem mediju, pod uvjetom da autor/ica u tome mediju radi po prvi put. Natječaj je otvoren do 20. lipnja 2018. Prijave s opisom rada, kratkom biografijom autora i kontaktom pošaljite na e-mail: festivalprvih@gmail.com. Festival prvih održat će se u Kulturnom centru na Peščenici, početkom jeseni (rujan/listopad) 2018.
U Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika (Novi Liber, Zagreb, 1991.) riječ doba objašnjava se na sljedeći način: 1. razdoblje u razvoju Zemlje, kulture, civilizacije [ledeno ~, brončano ~ ] 2. dio godine 3. dio dana, v. vrijeme [~večere ]Δ zlatno ~ razdoblje najvećeg procvata; mirno ~ razdoblje bez rata, mirnodopsko vrijeme; godišnje ~ proljeće, ljeto, jesen, zima; dok se pod odrednicom praznina u istome Rječniku nalazi: 1. svojstvo neispunjena prostora, svojstvo onoga što je prazno 2. Pren. odsutnost, nepostojanje sadržaja, manjak sadržaja, ništavnost [~misli, ~duše].
Iz rada francuskog teoretičara Gillesa Lipovetskog iz 1983. godine preuzimamo sintagmu iz naslova zbirke eseja Doba praznine (L’ ère du vide). Lipovetsky se bavi suvremenim individualizmom i navodi: „Tako smo na kraju pustinje; svatko, već atomiziran i odvojen, postaje aktivni agens pustinje, proširuje je i produbljuje, budući da je nesposoban „živjeti“ ono Drugo. Ne zadovoljavajući se proizvodnjom izolacije, sistem rađa želju za njom, nemoguću želju koja se, čim je ispunjena, pokazuje kao nepodnošljiva: čovjek traži biti sam, uvijek sve usamljeniji i istovremeno ne podnosi samog sebe, nasamo sa samim sobom. Tu pustinja nema ni početka ni kraja.“ Lipovetsky govori o jačanju individualizma, povećavanju ravnodušnosti, dosadi ponavljanja u kojoj novo djeluje staro, a napredak u budućnosti nije vidljiv niti se očekuje.
Pišući ove eseje Lipovetzky se osvrće i na Laschovu studiju Narcistička kultura, kojom autor uočava i razrađuje jedan od dominantnih obrazaca popularne kulture suvremenih društava, sindrom narcisa. Grčki mit o mladiću Narcisu, zaljubljenom u vlastiti odraz u vodi, a istovremeno bešćutnom, poslužio je kao detektor psihopatološkog ponašanja. Pa, citirajmo Lascha: „Usprkos povremenim iluzijama o vlastitoj svemoći, narcisu su potrebni drugi da bi doživio samopoštovanje. On ne može živjeti bez publike koja mu se divi. Njegova očigledna sloboda od porodičnih veza i institucionalnih stega ne daje mu slobodu da bude sam i da se ponosi svojom individualnošću. Upravo obrnuto, ona pridonosi njegovoj nesigurnosti koju može nadvladati jedino videći odraz „veličanstvenog sebstva“ u pažnji drugih ili pripadajući onima koji zrače slavu, moć i karizmu. Dok je opori individualist doživljavao svijet kao praznu divljinu koju valja oblikovati po svojoj vlastitoj zamisli, za narcisa je svijet ogledalo.“
Iako su oba autora citirane misli zapisali prije gotovo četrdeset godina, protok vremena nije ih obezvrijedio. Dapače, oba su autora sjajno uočila tendencije koje, pod utjecajem popularne kulture i tehnologije, postaju sve dominantnije. Masovno korištenje tzv. društvenih mreža (Facebooka, Instagrama, Twittera), selfiji, kratki zapisi, postovi i javno izlaganje upitnih individualnosti čini ovu temu aktualnom i poticajnom za razmatranje, promišljanje i proizvodnju zanimljivih, inovativnih umjetničkih radova.
